pretty 8th march symbol made out flowers Freepik

ANDRIJANA MITROVIĆ – OSMOMARTOVSKO RAZMIŠLJANJE

Inspiracija i klica samopoštovanja

„Ima li smisla ovo što radim? Ceni li to neko? Hoću li ostaviti besmrtan trag? Vredim li uopšte?“... Pitali su se mnogi veliki istorijski umovi, a pitamo se i mi danas – a zapitala se i moja sagovornica Andrijana Mitrović, menadžer za odnose sa javnošću. Diplomirala je tehnologiju, ali su je život i njena ljubav poezija odvela u marketing, pa je osnivač agencije za PR, marketing i komunikaciju „Reputacija“. Ali njen život se ne svodi samo na posao, Andrijana je i supruga i majka dvoje dece, piše pesme i strasno voli da pleše... Ali o tome neki drugi put, nekog drugog datuma. Sada je ipak 8. mart.

Andrijana Mitrović

Kada se vizija usitni na manje delove i disciplinovano se radi svakoga dana, velike su šanse da se ona ostvari. Tako su nastajali fascinantni pronalasci, remek dela, promene. Danas uživamo u tim blagodetima, a njihovim stvaraocima se divimo, slikamo pored statua i murala, učimo o njima iz literature kaže mi Andrijana.

• Kako izraziti poštovanje običnim ženama, onim koje su disciplinovano radile i još uvek tako rade svakoga dana, znajući da taj trud i posao nema uzvišenu viziju, niti stvara rezultat koji dobija javno priznanje?

– Mislim da ulične akcije deljenja osmomartovskih ruža, kompanijske zabave i ostala darivanja nisu prava mera kojom se izražava poštovanje ženama povodom 8. marta. Zato sam odlučila da vam predstavim ideju da 8. i 9. marta Novi Sad priča priču o svojim značajnim sugrađankama, koje su svom gradu ostavile kulturni, stvaralački, herojski i humani pečat. Da se kroz šetnju uz pratnju vodiča, obilaze kuće gde su te Novosađanke živele, mesta gde su radile, korzoi kojima su šetale i bile rado viđene. Da se priča se o njihovim delima kojima su inspirisale druge, podsticale, pomagale. Neke su svoju slavu dobile, jer su bile supruge nekog poznatog privrednika, političara ili umetnika, a zapravo su učinile više od onoga što se o tome zna.

• Upitala bih gde su tu obične „male“ žene, čija su imena (ne)važna? One su i dalje nevidljive...

– Pa i one su tu, kao priča u priči. Jer bez njihovih (transgeneracijski) prenešenih etičkih, kulturnih i drugih tekovina, bez pokazanog požrtvovanja zarad porodice, ne bi bilo ni velikih ljudi, ni velikih izuma. Zato ih treba predstavljati, pokazivati, veličati. Ne jednog određenog dana u godini, već stalno. Ponekad mi se čini, da možda kao društvo nismo uspeli da razumemo samu suštinu večitog unutrašnjeg nemira žena. Pa se zato njihova borba često podrazumeva, previđa, koristi i banalizuje... 

Mural Marije Trandafil naslikao Uglješa Čolić

• Ideja da se priča o poznatim Novosađankama nije nova, možda je novo to da se stavi u određeni kontekst. Šta vas je inspirisalo?

– Ova ideja o tematskoj šetnji potekla je od jedne mlade turističke organizacije iz Novog Sada, koja se zove „Putokaz 021“. Jako mi se dopala. Nekako su je lepo nadogradili na multimedijalni programski luk „Heroine“, kojim je 2022. godine Novi Sad kao Evropska prestonica kulture predstavio najznačajnije umetnice, dobrotvorke i naučnice koje su dale kulturni doprinos svom gradu. Smatram da je ovo  ideja koju treba širiti u svim gradovima. I nije važno da li će se finansirati iz gradske kase ili će je organizovati udruženja, mesne zajednice, turističke organizacije, entuzijasti... Verujem da svaki grad i svaka varoš može napraviti album svojih heroina. I da treba da ga pokaže.

• Da bi inspirisali današnje žene...

– Mi živimo u svetu u kome je starost pošast, uspeh opsesija, a deca kamenčići u cipeli. Mnogim ženama koje nisu ostvarile svoj pun potencijal i koje se zbog toga ne osećaju korisno, ovo priznanje neće promeniti finansijsku situaciju, ali može biti klica samopoštovanja. A to nije mala stvar!

Marina Jablanov Stojanović

Foto: privatna arhiva, Freepik, M. Jablanov