Govori srpski da te ceo svet razume
Nije lako živeti u tuđini. Moraš da budeš bar malo bolji od ostalih da bi imao šansu, da bi bio „jednak”. Mnogi naši ljudi koji su potražili sreću pod nekim drugim nebom osetili su to da su morali da ulože veći trud da bi ih sunce ogrejalo. Naročito posle raspada Jugoslavije i negativnih etiketa koje su lepljene srpskim građanima posle devedesetih, mada im nikada nije bilo lako.
Dragan Đenadić iz Klenja kod Bogatića, moj prijatelj iz studentskih dana, kao diplomirani turizmolog otisnuo se u Beč da tamo pokuša da izgradi život po svojoj meri. Bez obzira što je završio faklutet, u prestonici Austrije počeo je kao konobar, reklo bi se od nule. Kad je već morao da konobariše – trudio se da bude najbolji – i bio je najbolji u Beču! Posle je bio menadžer restorana, direktor hotela… Drago mi je bilo da svaki put kada bi se sreli primetim vidan napredak. Moram priznati da me je najviše obradovalo kada je stekao porodicu i dobio decu. Još mi je bilo draže kada sam ih upoznala – divni mladi ljudi koji grade svoj život u Austriji, ali nisu zaboravili svoje korene, jezik…
Beč je poznat kako drugi najveći srpski grad van granica naše zemlјe, odmah posle Čikaga. U ovom gradu živi preko 250 hiljada lјudi sa naših prostora. U to smo se i sami uverili. Često su nam uz obavezno guten tag dobrodošlicu poželeli i na našem jeziku. Čak nas je iznenadilo da ima ljudi koji ovde žive decenijama, posluju, a ne govore nemački! Kada smo ih upitali kako je to moguće, odgovor je bio jednostavan „družim se i poslujem s našim ljudima”.
Na poziv Dragana Đenadića da uradimo reportažu o hotelu „Primus” došli smo u Beč. Na recepciji hotela nas je dočekalo vedro lice njegove ćerke Marije. Ona je tada bila srednjoškolka, koja je vikednom radeći na recepciji pomagala ocu. Primetili smo da govori srpski jezik bez akcenta. Pričajući s njom saznali smo da pored brojnih školskih obaveza uspeva da se bavi muzikom i atletikom. Uspehe koje postiže u atletici priča su za sebe. Vrhunski rezultati zahtevaju ozbiljan trening.
– Na Prvenstvu Beča sam osvojila da sada četiri puta zlatnu medalju u štafeti i u sedmoboju. Tu je bitno mnogo trenirati, tako da gledam da treniram što više. Puno treniram tehniku zato što je sedmoboj jako zahtevan. Najviše volim sprint i skok u dalj – otkrila nam je Marija Đenadić.
Muzika joj je prva ljubav i svira više instrumenata. Želja joj je da postane učiteljica… Zanimalo nas je kako uspeva da uskladi školu, naporne treninige i svoju ljubav prema muzici.
– Sviram više instrumenata: klavir, gitaru, violinu i dve frule. Prvo sam u četvrtoj godini počela da sviram klavir. Išla sam u muzičku školi i svirala sam osam godina. Bilo mi je naporno da uskladim sa školom pa sam prestala da idem u muzičku školu, ali sam nastavila da sviram svakodnevno. Dok sam išla u muzičku školu imala sam koncerte jako često, a sada u školi imamo bend gde pevam, sviram klavir i gitaru. Kada su školske priredbe uvek nastupam na njima – kaže Marija.
Jedna od znamenitosti Beča gde nas je Marija povela je i park Oberla, koji je preko puta hotela „Primus”. Dovoljno je bilo samo preći ulicu i uroniti u 60 hektara brižljivo negovanog zelenila. Besprekorni travnjaci, jezera, mali zoološki vrt i dečija igrališta daju osećaj udaljenosti od gradske vreve. Zato je to odlično mesto i za čuvene bečke terme, koje se nalaze u jednom delu parka. No, ovaj put nismo se banjali nego smo uživali u zelenilu, cvrkutu ptica i umirujućem šumu vode kao da smo kilometrima udaljeni od centra grada, do koga u stvari možemo metroom da stignemo za desetak minuta!
Posle obilaska parka Dragan Đenadić nas je poveo u tipičnu bečku gostionicu, jer se u okolini Oberla parka nalazi više ovakvih restorana sa domaćom kuhinjom. Mi smo se obreli u restoranu „Vindiš”, u kojem se iza masivnih ulaznih drvenih vrata nalazi veliko, lepo dvorište pokriveno vinovom lozom. Sigurni smo da je u letnjem periodu ovde prijatno boraviti.
U njegovoj rustičnoj unutrašnjosti dominiraju lovački trofeji, ali i mnoštvo sitnih detalja koji ovom mestu daju toplinu. Potom nam je usledilo je iznenađenje – u ovoj tipično bečkoj kafani, vlasnica Otilija Vindiš, bečlijka obratila nam se na našem jeziku! Tako je ova priča dobila sasvim novi obrt i potvrdu da ovde zaista ima puno našeg življa. Naravno da je usledilo pitanje gde je i kako naučila naš jezik.
– Učio me je moj personal koji je iz Srbije, s njima sam lepo-polako naučila. Meni je važno da se dobro razumemo jer 25 godina radimo zajedno. Ovaj restoran je otvoren 1892. godine i ja sam treća generacija koja se bavi ugostiteljstvom. Na našem meniju imamo ribu, divljač i naravno razne vrste šnicli. Naši gosti su iz sveta sporta, politike… Dolaze stranci Italijani, Holanđani, Belgijanci, Šveđani, Srbi, Hrvati, ali i lokalni stanovnici – ispričala nam je Otilija Vindiš na dosta dobrom srpskom jeziku.
Nastavljamo šetnju starom carskom prestonicom, gradom bogate istorije, domom čuvenih kompozitora Mocarta, Hajdna, Betovena... Ipak Štrausov valcer „Na lepom plavom Dunavu” učiniju ga je poznatim u svakom kutku zemaljske kugle. To potvrđuje prisustvo velikog broja turista iz celog sveta koje možete sresti na Štefan placu u blizini hotela Saher, u Arsenalu – vojnom muzeju, ma gotovo na svakom koraku u Beču.
Beč je jedan od lepših evropskih gradova. Bio je prestonica nekada velike Austrougarske carevine i to se na svakom koraku vidi.Očarava raskošnim arhitektonskim i kulturnim nasleđem. Ovaj grad jednostovno pleni svojim jedinstvenim šarmom bilo da ste tu prvi put ili mu se, kao mi, uveki iznova vraćate.
Smatra se da je ime Vin nastalo prema nazivu Vedunia iz keltskog perioda, a da su ga Rimljani nizivali Vindobona, što znaći šumski potok. Naziv Beč je u naš jezik došao iz mađarskog jezika i označava (avarsko) zemljano utvrđenje. Zanimlivo je da naziv Bečej, Bačka, Bečkerek kao i ime Bač takoće potiču od iste reči.
Poslednjeg dana našeg boravka ispratili smo Mariju Đenadić na još jedno prvenstvo grada Beča u atletici. Ne treba napominjati da nas je osvojila ova devojka, tipičan predstavnik druge generaciji iseljenika koji su potrazi za boljim životom izbrali Austriju za svoju novu domovinu i uspeli na ostvare svoje snove. Zbog toga nas i nije previša iznjenadila sms poruka koja nam je stigla na izlasku iz Austrije. Još jedna u nizu medalja – ovoga puta srebrna za našu zlatnu Mariju!
Odlazeći iz Beča imali smo utisak da odlazimo prerano.Uvek ostaje toliko toga neviđenog i nedoživljenog. Posebno kad vam je na raspolaganju domaćin kao Dragan Đenadić.
Marina Jablanov Stojanović
Foto: Mariniranje, wikipedia
Reportažu možete pogledati na linku