dr Katarina Rakita

DR KATARINA RAKITA

Integrativni pristup medicini: doktorka za dušu i telo

Posao anesteziologa je da lagano uvedu pacijenta u san u kojem ne osećaju bol, da tokom hirurške intervencije vode računa o njegovim vitalnim parametrima i da ga na svoju i njegovu radost probude. Razgovaramo sa dr Katarinom Rakita, specijalistom anestezije, reanimacije i intenzivne nege koja je ujedno i terapeut porodičnih konstelacija, metode tradicionalne medicine. Upitali smo je kako je uspela da jednu tradicionalnu metodu ujedni sa poslom anesteziologa:

– I anestezija i konstelacije su rad na nivou nesvesnog, ali ja to dugo nisam shvatala. Mene je lekarski poziv zvao otkako znam za sebe. Još kao mala sam mojim lutkama, plišanim životinjama davala inјekcije. Pri izboru zanimanja nisam se dvoumila – medicina je bila moj prvi i jedini izbor, a potom opredelјenje za anesteziju. Da je to dobar izbor je osećaj radosti kada ulazim u salu i posle 30 godina rada.

• Anestezija je jedna od mlađih nauka i malo se zna o njoj...

– Da, svi misle da je anesteziolog onaj što te uspavlјuje, ali i budi. Naravno, anestezija nije samo to – nama pripada čast da se bavimo i reanimacijom – vraćanjem u život, zato se naša specijalizacija zove anesteziologija sa reanimacijom i intenzivnom terapijom. Dok sam radila u Urgentnom centru Kliničkog centra Srbije u Beogradu imala sam priliku da se sretnem sa najrazličitijim formama lјudskih sudbina i nikako nisam uspela da uhvatim zakonitost. Mislim na to da su se

ponekada rutinske operacije kod mlađih i zdravih lјudi, gde je sve urađeno po protokolu, letalno završavale (pacijent je preminuo), a nekada su nam stizali lјudi sa mnogobrojnim i teškim povredama koji su preživeli. Kako da se ne upitam šta je to ono što će determinisati ishod?

• Da li ste se sretali sa nekim fenomenima za koje današnja nauka još nema objašnjenje?

– Da, bilo je pacijenata koji su mi prepričavali razgovor iz sale, pa sam mislila da je anestezija bila plitka. Međutim, kada opisuju slike, a znamo da su mu oči bile pokrivene i da nije bilo šanse da to vidi, pokušavala sam da nađem odgovore... E, onda me put naneo na seminar porodičnih konstelacija i shvatam da dva i dva ne moraju nužno da budu četiri. Prvi put sam se našla na mestu gde ni ja nemam nikakav odgovor. Kada sam shvatila da se tamo radi sve sa nivoa nesvesnog i zato svojom svešću nisam mogla da doprem do raznih stvari, upisala sam edukaciju. Dugo sam te dve stvari držala razdvojene, iako je naše Ministarstvo zdravlјa prepoznalo ovu metodu kao deo tradicionalne medicine koju je Bert Helinger samo uobličio u terapijsku metodu.

• Do kojih saznanja ste došli?

– Prvo sam se upitala gde je to nesvesno koje su svi opisivali kao veliki deo nas – toliko slika onog ledenog brega, a objašnjenja nigde... Pa sam tako proučavajući nova naučna dostignuća konačno shvatila da se taj deo našeg bića koji se zove nesvesno, zapravo nalazi u našim genima. Postoji i još jedna mlada nauka u okviru genetike koja se zove epigenetika koja objašnjava kako se u taj naš genom, u to naše nesvesno utiskuju faktori sredine (tj. rad ili nerad na sebi).

Nauka danas zna da postoji tzv. proces metilacije na jednom delu DNK koji je zadužen da se informacije iz spolјnog sveta utisnu u genom i šalјu dalјe. Uslov da bi to moglo da se desi, inače bismo mi stalno mutirali, je da to nešto ili dugo traje ili da bude dovolјno intenzivno. Psihoterapija spada u te dugotrajne metode a konstelacije u intenzivne. Ako se upitate da li vredi raditi na sebi – odgovor je svakako da, jer to malo pomeranje u centru (svesti) ima veliki otklon na periferiji (nesvesnom).

• Kada su znanja iz medicine počela da se prepliću sa metodom Berta Helingera?

– Posle petnaest godina rada u Urgentnom centru otišla sam na jednu privatnu kliniku za estetsku hirurgiju. Ma koliko je privatna klinika bila napredna, ipak je konstelacijama bio zabranjen ulaz u nju sve dok se slučajno nije namestilo da nam dođe doktor koji je imao problem sa ginekomastijom (uvećane dojke kod muškaraca). Doktor je imao postoperativno krvarenje i svi protokoli koje smo primenili nisu mogli da ga zaustave. Kada smo iscrpeli sve mogućnosti, onda me je direktor zamolio da svojom „bau-bau“ medicinom pokušam da pomognem. Naravno da je posle toga pacijent prestao da krvari i brzo se oporavio, ali se sve to podvelo pod koincidenciju. Sve dok se ubrzo nekoj drugoj pacijentkinji nije desila sepsa... Meni je tada potpuno bilo jasno da ja svoja znanja ne treba da držim po strani, nego da ih primenjujem za dobrobit pacijenata. Tako da sam dobila blagoslov da „ono moje“ popričam sa pacijentima...

• Kako je to izgledalo?

– Svaki anesteziolog popriča sa pacijentom, odnosno uzima anamnezu koja prethodi operaciji i ja sam tada krenula da osim onih klasičnih pitanja postavlјam pitanja koja su malo drugačija. Samo tako se dolazi rešenja i tu se pojavlјuje ono čuveno doktor za dušu i telo, što meni vrlo imponuje, jer su zaista duša i telo neraskidivo vezani.

• Da li je to doprinelo da budete empatičniji?

– Dok sam radila u Urgentnom centru deo mog posla je bilo i izjavlјivanje saučešća pacijentovim roditelјima, supružniku ili detetu... Kako da ne budemo zaleđeni i odvojeni od ovozemalјske lјubavi? Sa pozicije te „visoke“ lјubavi može da se reže i čini sve da se spasi čovek, ali ako smo nežni i bolećivi samo možemo da legnemo pored svog pacijenta i plačemo zajedno s njim što mu neće doneti bolјitak... Taj nedostatak empatije ponekad nam dovodi lekare kao pacijente i svi se hvatamo za glavu, jer znamo da će biti komplikacije. Tek kasnije sam shvatila i zašto – to je pokušaj da nam se objasni kako se naši pacijenti osećaju.

• Šta ste naučili?

– Iluzija je da mi možemo nekog promeniti ili da možemo promeniti svet. Jedino što možemo promeniti to smo mi. Često na seminarima koje držim kažem da imam dobru i lošu vest: dobra je vest: sve je u našim rukama, znači menjamo svet, menjajući sebe i radeći na tome da postanemo najbolјa verzija sebe. Kada se jedna jedinka promeni, to utiče na ostale – jer se naš odnos menja. Dobra vest je – vi ste ta jedinka, a loša vest je da je to mnogo težak posao, ali i jedini mogući. Mi bismo radije promenili šefa, muža, ženu, dete, ali zapravo jedino promenom sebe možemo da imamo drugačiji odnos sa njima!

Marina Jablanov Stojanović

Foto: privatna arhiva, Pixabay, Freepik, Pexels

Rezovi na duši