NOVOSADSKE PRIČE: Petar Đurđev o stadionu Karađorđe

Poseban sjaj plave zvezde

Uloga sporta u jednom društvu ne može samo da se ogleda kroz prizmu njega samog, već kroz uticaj i povezanost koju ima sa ostalim područjima života kao što su ekonomija, zdravlјe, kultura, društvena zajednica... Zato i deo istorije Novog Sada koju vezujemo za sport čini da nam slika o nekom vremenu, ličnostima i događajima bude šira i potpunija. A kada je deo i porodične istorije onda plava zvezda na crveno-belom polju dobija poseban sjaj i pulsira u srcu. Crveno beli dres je s ponosom nosio i Milorad Jablanov (moj otac) na čijim je grudima svetlela ova posebna, plava zvezda dok je bio prvotimac FK „Vojvodine“početkom pedesetih godina prošlog veka.

Fudbaleri Vojvodine pred utakmicu s Dinamom (pedesete godine), prvotimac Vojvodine Milorad Jablanov šesti s leva

Ta zvezda treperi i u srcu istoričara Petra Đurđeva, direktora Istorijskog arhiva Novog Sada, našeg sagovornika, velikog poklonika fudbala i navijača FK „Vojvodine“ kome smo se obratili da nas vrati jedan vek unazad kada je počeo da se gradi stadion.

Stadion „Karađorđe“ ovih dana

– Konac Prvog svetskog rata u istoriji našeg grada predstavlja ogromnu prekretnicu, jer je on do tada bio samo jedan gradić u južnom delu Ugarske sa 35 hiljada stanovnika u kojem je bilo razvijeno zanatsvo i trgovina što znači da je on bio samo jedan mali privezak na ogromnom telu austro-ugarske ekonomije. Ali zbog svog velikog uspeha u borbi za prisajedinjenje Bačke, Baranje i Banata Kraljevini Srbiji Novi Sad je uspeo da preotme i politički i ekonomski primat drugim gradovima na ovom prostoru pre svega Somboru, koji je više vekova bio centar županije, potom Subotici koja je dugo vremena bila treći grad Ugarske i konačno Velikom Bečkereku (u to vreme Petrogradu, a sada Zrenjaninu) – upućuje nas naš sagovornik.

Petar Đurđev

Tek u to vreme Novi Sad počinje da se razvija kao ozbiljan politički, kulturni i administrativni centar čemu je doprinela činjenica da je on bio jedini grad uz Beograd u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca, a kasnije u Kraljevini Jugoslaviji koji je uspeo da duplira svoju populaciju između dva svetska rata. Zajedno sa tim ekonomskim, kulturnim i svakim drugim napretkom išao je napredak i na sportskom planu.

– Organizovane sportske klubove Novi Sad je počeo da dobija uoči Prvog svetskog rata. Prvi je bio Novosadski atletski klub (Újvidéki Atlétikai Club) osnovan 1910. godine, klub koji je uglavnom oklupljao Mađare i Nemce. Dve godine kasnije osnovan je Novosadski telovežbački klub (Újvidéki Testgyakorló Club) koji je u svom radu samo okupljao iste nacionalne grupe, a kao odgovor na to srpska omladina organizuje svoj klub koga su nazvali „Vojvodina“. To je bila jedna politička poruka, jer pada u vreme Balkanskih ratova kada je bio veoma veliki pritisak na Srbe. Samo ime kluba je trebalo da podseti na period kada su dobili svoju krunovinu u ondašnjoj Austriji – vojvodstvo, čime su hteli da pokažu političke namere odnosno suprodstavljenje strogoj politici mađarizacije koje je sprovodila ondašnja habzburška monarhija – priča Đurđev.

U takvoj situaciji srpska mladež sa Rotkvarije, Salajke i Podbare okupila se sa idejom osnivanja svog sportskog kluba. Tu vidimo đake iz Velike pravoslavne srpske gimnazije, trgovačke pomoćnike i nameštenike.

– U to vreme, pa čak i u vremenu Kraljevine sport je bio privatna inicijativa – nije država finansirala rad sportskih klubova, ona je stajala samo iz sokolskih organizacija, sve ostalo je bilo „o svom ruhu i kruhu“ tako da je omladina od svojih džeparaca ili od para koje su im davali roditelji kupovala samo ono najosnovinije da bi mogla da se bavi sportom. Za fudbal su to bile kopačke, odnosno u to vreme cipele, košulje, odnosno kako bismo danas rekli dresovi i naravno mreže, lopte i sve ono što je potrebno da bi moglo da se organizuje sportska igra – nastavlja Petar Đurđev.

Posle završetka Prvog svetskog rata pored ovih klubova osnivaju se i drugi kao što je „Juda Makabi“ klub novosadskih Jevreja koji je osnovan 1920. godine na čelu sa dr Peterom Švarcom. I trgovačka omladina formira svoj klub, koji će se 1921. godine fuzionisati sa Vojvodinom. Još jedan sportski klub se osniva 1925. godine a to je „Radnički“ koji predstavlja izuzetak u istoriji našeg grada.

– Istakao bih da je to prvi klub koji je preskočio nacionalno okupljanje. On okuplja mladež na ideji radničke solidarnosti iz svih zajednica. Tako da su u tom klubu zajedno igrali Mađari, Srbi, Jevreji, Nemci, Slovaci i svi ostali, što je u to vreme bilo nezamislivo. Treba reći da su i u periodu posle Prvog svetskog rata u Novom Sadu različite nacionalne zajednice živele jedne pored drugih – znalo se tačno koji su to bili srpski krajevi grada, koji jevrejski, a koji mađarski. Tek kasnije u Kraljevini Jugoslaviji je dolazilo do mešanja stanovništva. Danas je to potpuno prevaziđeno na opštu korist – skrenuo nam je pažnju Đurđev.

Bista dr Koste Hadžija ispred stadiona „Karađorđe“

U blizini današnje Jodne banje se nalazio igralište Novosadskog telovežbačkog kluba u čijem je sklopu bio pomoćni teren za fudbal koji su koristili i „Vojvodina“, „Radnički“, „Juda Makabi“... Međutim tada grad rešava da ovaj prostor isparceliše i nameni ga za privatnu gradnju što znači da ti klubovi ostaju bez igrališta. U takvoj situaciji uprave klubova „Vojvodina“ i „Juda Makabi“ su se obratile gradskim vlastima i isposlovale da se biciklistički velodrom, koji se tada nalazio iza nasipa, a prema današnjim Limanima, preuredi i napravi igralište sa svlačionicama i tribinom. Ta inicijativa je započela 1923. godine, a 1924. to počinje da se realizuje.

– U vreme te akcije ključna ličnost je David Daka Popović iz čuvene familije sa Podbare, koji je bio ne samo prvi ban Dunavske banovine, nego inženjer i arhitekta kao i povesničar Novog Sada. On je zajedno sa ostalim osnivačima kluba kao što su Kosta Hadži i Georgije Živanov, koji je bio sekretar fudbalskog kluba „Vojvodina“, radio da se stadion podigne što pre. Trebalo bi istaknuti da je prota Georgije, kasnije, tokom zloglasne racije u Drugom svetskom ratu nastradao. On je kanonizovan zajedno sa ostalim bačkim mučenicima, tako da „Vojvodina“ spada u red retkih klubova u svetu koja među svojim osnivačima ima jednog mučenika – priča Đurđev.

David Daka Popović (print screen RTV)

Pravi se čitav konglomerat koji okuplja novosadsku, srpsku zajednicu koja sa Jevrejima pravi dogovor o zajedničkom korišćenju stadiona. Podižu se krediti i kreće se u uređenje stadiona... Prema rečima našeg sagovornika iz spisa se saznaje da je David Daka Popović uradio prvi projekat za tribine. No treba reći i da je morao sam da otplaćuje menice kluba, nije žalio, jer je shvatio da je izuzetno bitno za srpsku omladinu da u to vreme dobije stadion na kom bi mogla da se bavi sportom.

– S druge strane uz međusobni sporazum ta dva kluba rešeno je da se novi stadion nazove „Karađorđe“, da bi se još jedanput jasno izrazila nacionalna odrednica kluba, jer su klubovi, kako sam već napomenuo, predstavljali nacionalne zajednice. To znači da nije to puko dodvoravanje režimu, nego i lična karta kluba koja pokazuje da je u prvim decenijama svoga rada isključivo okupljala srpsku zajednicu – naglašava Đurđev.

Stadion „Karađorđe“ fotografija iz tridesetih godina (print screen www.fkvojvodina.rs)

Na Vidovdan, značajan dan za srpsku istoriju se 1924. godine na 120 godina od Prvog srpskog ustanka otvara se igralište koje ima samo zapadnu tribinu, tu su bile i dve kućice jedna od „Jude Makabija“, a druga je pripadala „Vojvodini“. Tu je na jednom velikom turniru na koji su došli dva beogradska kluba igralište svečano otvoreno.

– To je bio početak razvoja današnjeg stadiona „Karađorđe“ koji traje na jednom prostoru skoro 100 godina – što je retkost. Kada pogledamo i okolne zemlje videćemo da retko šta opstaje u kontinuitetu preko sto godina naročito sa obzirom na velike političke lomove koji su se dešavali na čitavom prostoru Jugoistočne Evrope. Međutim, vidimo da Novi Sad pokazuje jednu rezolutnost i snagu da da sačuva svoju „Vojvodinu“ kojoj će dogodine biti 110 godina od osnivanja – saopštava nam Đurđev.

Zastava FK Vojvodina print skrin wwwfkvojvodinars

Dodali bismo da se, takođe, na istom mestu odigravaju utakmice skoro 100 godina.

– To je podatak koji je na diku svih Novosađana, kao i svih onih koji vole fudbal a naročito onih kojima je crveno-bela boja sa plavom zvezdom u srcu.Vidi se nacionalni zanos i velika želja da se Novi Sad iskaže i kao grad koji može da prati trednove tadašnje Evrope i sveta. A to samo znači da je ono što su svojim potpisima zabeležili Daka Popović, Kosta Hadži i prota Georgije Živanov kao i Petar Švarc još uvek živi i da je ta misao još uvek sa nama, a nadam se da će biti još dugo, dugo posle – istakao je istoričar Petar Đurđev, direktor Istorijskog arhiva Novog Sada.

Marina Jablanov Stojanović

Foto: Mariniranje, www.fkvojvodina.rs, www.rtv.rs