Anticki spomenici Turska Mariniranje Foto M Jablanov

Antički putevi vina (3)

Dobra vina samo za odlikaše

Po tome koje vino pije, u starom Rimu, nepogrešivo se znalo ko je ko, da li je bogataš ili siromah. A pili su svi: i cezar i robovi. O tim razlikama najlepše svedoči priča o Marku Antoniju, čuvenom oratoru i političaru. U jednom trenutku čestih i beskrajnih rimskih borbi za vlast, on se našao na pogrešnoj strani. Bilo je to, kako su zabeležili hroničari, 87 godine pre Hrista.

Stariji general Gaj Marije uspeo je da prigrabi vlast od svog protivnika Sule i surovo se obračunavao sa njegovim pristalicama. Marko Antonije se skrivao u kući svog poznanika, znatno nižeg staleža od njega, verujući da nikome neće pasti na pamet da ga traži kod siromaha. Vino mu je, na žalost, došlo glave. Odalo ga je tako što je domaćin poslao svog slugu da kupi vino koje dolikuje cenjenom gostu. U obližnjoj vinariji slugi su ponuđena uobičajena vina, ali je on tražio mnogo skuplje, jedno od najboljih. Iznenađeni trgovac ga je upitao za koga mu je to vino i on mu je rekao ime gosta kod svog gospodara.

Saznavši gde se krije, Gaj Marije je poslao nekolicinu vojnika da ga ubiju. Upali su u njegovu sobu ali ih je veliki orator omađiao svojom pričom i oni nisu imali snage da obave zadatak. Posle nekog vremena, njihov starešina, koji ih je čekao ispred vrata, shvativši da su njegovi vojnici kukavice, ušao je u sobu i mačem je odrubio glavu Marku Antoniju.

Marko Antonije pogubljen je zato što domaćinu kod koga se krio ni u snu ne bi palo na pamet da svom gostu ponudi vino koje je i sam pio. Vino je bilo simbol i društvena razlika, obeležje bogatstva i statusa onoga ko ga pije. Znanje o vinu, znači, bilo je na visokom nivou.

Po opštoj oceni, najfinije je bilo falernsko vino. Pevali su o njemu sa entuzijazmom Plinije i Horacije. Katul ga je, takođe, opevao u stihu i rimi. Slavljeno je, kao i sva vina onoga doba, danas verovatno nepitka. Što bi mi, vratvši se u našu, ne tako davnu, prošlost, mogli reći: „Ne daj nam bože da moramo da pijemo vina koja je Branko Radičević opevao!“.

Pomenuto drevno italijansko vino poticalo je od vinove loze koja se uzgajala na ograničemim površinama planine Falernus, južno od Neapolisa (današnjeg Napulja). Na najvišim padinama rađalo je vino koje se zvalo kaučina. Bolje od njega bilo je faustus čije grožđe je sazrevalo na središnjim padinama, na imanju Fausta, sina diktatora Sule.

Za najfinije falernsko vino važilo je jedno belo koje je odležavalo najmanje deset, a po mogućnosti i mnogo više godina dok ne bi dobilo zlatnu boju. Zbog male proizvodnje i dugog starenja ovo vino bilo je veoma skupo, namenjeno isključivo eliti. Ovo vino pratila je i legenda po kojoj je bog Bahus (starorimski pandan grčkom bogu Dionisu) zasadio lozu na planini Falernus u znak zahvalnosti prema jednom plemenitom seljaku koji je, ne znajući s kim razgovara, ponudio Bahusu prenoćište. Legenda kaže i da je svo mleko u kući seljaka bog Bahus pretvorio u vino.

Istoričari su zabeležili da je najbolje falernsko vino bilo iz berbe 121. godine pre nove ere, poznato i kao falernski opimije, po Opimiju koji je bio konzul te godine. Tu vrstu vina pio je Julije Cezar u prvom veku pre nove ere, a 160 godina staro opimijsko vino servirano je, navodno, i imperatoru Kaliguli 39. godine nove ere. Rimski pesnik iz prvog veka Marcijal opisao je falernsko vino kao „besmrtno“.

Druga cenjena rimska vina bila su kekuba, surentin i setine koje se rado pilo leti mešano sa snegom sa planina.

Siromašni Rimljani pili su vina lošijih berbi, u skladu sa statusom na društvenoj lestvici. Na banketima, zvanim konvivium, gosti su posluživani različitim vinima, već prema staležu. Na jednoj večeri, koju je krajem prvog veka opisao Plinije Mlađi, najfinije vino služeno je domaćinu i njegovim prijateljima, drugorazredno ostalim gostima, a najlošije slobodnjacima (bivšim robovima).

Ukus trpkih, jeftinih vina često je prikrivan pomoću raznih dodataka koji su služili kao konzervans ili da sakriju da se vino već pokvarilo: smola, so, morska voda. Lekovito bilje, med i drugi začini dodavani su pretežno lošijim vinima da bi se pokrili njihovi nedostatci. Aromatično bilje i druge začine neki su nosili sa sobom da bi na putovanjima popravljali ukus lošijih vina.

Budimo zato malo skromniji kad govorimo o našim bermetima i baricima. Grci i Rimljani su nam pokazali kako se to radi.

Petar Samardžija

Izvor: Dnevnik

Foto: M. Jablanov, Pixabay